Kakav je Bog?

KAKAV JE MOJ BOG?

Svećenici, redovnici, redovnice, propovjednici i vjeroučitelji rado govore o Bogu kao dobrom i ljubljenom Ocu. Istovremeno su nerijetko sami puni tjeskoba i lažnog osjećaja krivnje. Razlog je u tome, što imaju iskrivljenu predodžbu o Bogu. Jedno ispovijedaju ustima, drugo žive u svojoj nutrini. Mnogi potiskuju ovu nelagodu samo da se ne moraju suočiti s vlastitom jadnom duhovnom situacijom. Njemački teolog i psiholog Karl Frielingsdorf naziva te krive predodžbe o Bogu “demonskim varkama”.
Demon u Svetom Pismu je ožigosan kao razoritelj, otac laži, širitelj pomutnje. Iskrivljena slika o Bogu djeluje upravo na taj način, tj. ne dopušta da duša iskusi Boga dobrote, osloboditeljsku snagu Evanđelja. Stoga je korisno povremeno preispitati vlastitu duhovnu zgradu i pitati se, na kakvim temeljima počiva, tj. kakva nam je predodžba o Bogu. A to se može učiniti na taj način, da čovjek prisluškuje koja je osnovna tema, osnovni ton njegova odnosa prema Bogu. Molimo svjetlo Duha Svetoga da nas pouči vidjeti istinu o sebi, kako bismo mogli bolje shvatiti istinu o Bogu.
Naš se duhovni život temelji na našoj predodžbi o Bogu, još točnije, o našem iskustvu Boga. O Bogu, naravno, nemamo i ne možemo imati jasni, iscrpni pojam. Kad je govor o Bogu, onda treba ponizno priznati da smo svi mi “nepismeni”. Dubokoumno primjećuje Bonhoffer, da se o Bogu ne može govoriti neutralno, kao o biljkama i stvarima, nego se istinski može govoriti samo s Bogom, tj. svaki govor o njemu teži da se pretvori u molitvu.
Lakše je reći što Bog nije, nego što on jest. Bog nije samo “stvoritelj svega postojećeg” koji se nakon stvaranja povukao u svoju vječnu šutnju prepustivši svijet i čovjeka svojoj sudbini; Bog nije samo “najdublja dimenzija našeg bića” koji bi se samopromatranjem mogao otkriti; Bog nije samo “univerzalni duh” koji prožima svu stvarnost, i nije samo “tješitelj ucviljenih” u smislu opijuma za izrabljivane i ponižene. Jest, Bog je sve to, ali ako ostaje samo to u našoj svijesti, onda to još nije Bog Isusa Krista, nego se ovakva predodžba o Bogu pretvara u sjenu, u teret koji pritišće dušu. Kako nastaje ovakva jednostrana predodžba o Bogu?

Kršćansko poimanje Boga počiva na tri temelja. Prvo, Bog je osoba koja je važna za mene osobno, koja me voli osobno i vjerno prati moj životni put od rođenja do smrti i preko smrti kroz čitavu vječnost. Drugo, Bog je univerzalni, sveopći Bog koji ne ovisi o prirodnim zakonima i ljudskoj samovolji i koji ljubi svakog čovjeka. Treće, Bog je sasvim drugačiji Bog, neshvatljiva tajna koja nadilazi ljudsko shvaćanje. Da bismo izgradili ispravnu predodžbu o Bogu, potrebno je da su prisutna sva tri temelja. Ako bilo koji od njih nedostaje, dolazi do iskrivljenja slike o Bogu. Poimence, vrlo su česte slijedeće krive predodžbe o njemu.

1. Nemilosrdni Bog kažnjavatelj. Majstorski literarni opis ovakve predodžbe o Bogu dao je Dostojevskij u liku “velikog inkvizitora” koji proganja čovjeka i koji ga kažnjava na svakom koraku. U svagdanjem životu se javlja kad čovjek neku bolest ili nesreću izravno pripisuje Bogu kao kaznu. Često je slučaj kod roditelja koji imaju bolesno, opterećeno dijete pa to smatraju Božjom kaznom za neki prijašnji grijeh.
Isus je upravo tu krivu predodžbu želio ispraviti kad su ga farizeji pitali tko je sagriješio u slučaju slijepog od rođenja: on ili njegovi roditelji? Isus im je odgovorio da bolest nije kazna za ničiji grijeh, nego je prigoda da se proslavi Bog. Patimo li i mi od ovakve krive predodžbe o Bogu, to možemo saznati prisluškujući vlastito raspoloženje i misli kad čujemo o tragedijama, bolestima, kad pokušavamo “opravdati” ovaj bezumni rat kod nas. Ako je naš zaključak uvijek taj da nas je sve to zadesilo zbog naših grijeha, bilo osobnog bilo nacional¬nog, onda smo pritisnuti idejom o Bogu kažnjavatelju.
Posljedica takve jednostrane predodžbe o Bogu jest da čovjek nastoji udobrovoljiti uvijek ljutitog Boga kažnjavanjem samoga sebe. Umjesto da ljubi Boga, želi ga udobrovoljiti, katkad potkupiti žrtvama, odricanjima, pokorama, ali koje ne čini “radosna srca”, nego preko volje, stisnutih zubi i pesnica i s ogorčenjem u srcu, da on mora toliko toga patiti i žrtvovati, dok drugi, grešnici, žive veselo i mirno.
Drugi način da se olakša teret odgovornosti za zlo u svijetu jest da osoba razdvoji u svojoj svijesti Boga kažnjavatel¬ja od Boga dobrote, svodeći ga na neku vrstu dobroćudnog djeda. Katkad se to javlja u nekim molitvenim skupinama, gdje se gotovo nikad ne čuje riječ o patnji i odricanju, nego samo o tome kako se treba veseliti, budući da nas Bog voli.
A treći pokušaj da se izvuče ispod tereta ove predodžbe o Bogu kažnjavatelju jest povlačenje u sebe, određena pasivnost u nadi da ako čovjek ništa ne radi, ne može ni griješiti pa će moći izbjeći Božju kaznu. Nažalost, sve su to nesvrsishodni pokušaji, jer umjesto da ublaže teret tjeskobe pred Bogom, još više povećavaju osjećaj krivnje, budući da nemamo vjeru u njegovu dobrotu, povjerenje u njegovu mudrost, predanje u njegovu ljubav.

2. Životu neprijateljski raspoloženi Bog. Neki se uvijek osjećaju nelagodno kad se raduju nečemu, kad se osjećaju sretni i zadovoljni bojeći se kao da time vrijeđaju Boga. Znak je to da je njihova predodžba o njemu iskrivljena. To je «poganski bog» kako nam svjedoči grčka mitologija o bogovima koji su bili zavidni ljudskoj sreći. Često je to slučaj kod osoba koje zbog bilo kojeg razloga smatraju sebe neželjenom djecom. Može biti da je stvarno tako, tj. da ih roditelji nisu željeli, ili ih nisu željeli kao dječaka ili djevojčicu. Isti osjećaj prenosi osoba onda i na Boga pa misli da je ni on ne želi, nego je nekako slučajno došla na svijet, stoga se smatra suvišnom, teretom sebi i drugima.
Posljedica takve jednostrane predodžbe o Bogu jest osjećaj manje vrijednosti, nevrijednosti, nesposobnosti za bilo kakvo dobro. Da bi osoba na neki način udobrovoljila neprijateljski raspoloženog Boga, može pobjeći u perfekcioni¬zam s ovakvom ili sličnom porukom: ako živim kao savršeno okrugla lopta, onda je manje prilike da me ljudi i sudbina (ovdje zapravo Bog) udaraju nogom, pa imam više šansi da preživim. Nažalost, to je nesvrsishodan pokušaj, jer ne samo da ne umanjuje tjeskobu i osjećaj nevrijednosti, nego ih još više povećava, budući da osoba stalno dolazi do zaključka, da ne živi po vlastitim vrlo visokim idealima.

3. Bešćutni Bog sudac. To je predodžba o bezdušnom Bogu bez samilosti koji stalno drži u ruci knjigu naših djela koja će na sudnjem danu biti objelodanjena. Ovu jednostranu predodžbu o Bogu možemo prepoznati u sebi ako se stalno osjećamo proganjani od Boga, ako se ne usudimo bilo što poduzeti bez silnog straha da ćemo pogriješiti i za to biti kažnjeni. Često nastaje kao plod krivog odgoja, ako su nam stalno ponavljali da Bog sve vidi i kažnjava svaki krivi korak.
Jedna od posljedica ove tjeskobe jest skrupuloznost, kad se osoba ne može smiriti zbog prošlih prijestupa, grijeha, propusta, uvijek nanovo smiruje sebe tako da nanovo ispovijeda svoj prošli život, nastojeći tako sebe očistiti pred Bogom; htio bi na neki način sam izbrisati iz Božje knjige suda svoje grijehe. Nažalost, ovaj pokušaj ne vodi do olakšanja, jer još više suzuje čovjekov duhovni život: umjesto da živi evanđeoske vrednote, duša se sve više zapetljava u vlastitu nemoć.

4. Prezahtjevni Bog poslodavac. Kad đavao ne može direktno uznemiriti dušu, onda je potiče na pretjerivanja. U ovom slučaju to se javlja u obliku napasti da moramo sebe otkupiti svojim djelima, da moramo “zaslužiti” nebo, Božju ljubav i njegovo oproštenje, zaboravljajući da je njegova milost uvijek nezasluženi dar. Ono što mi možemo i moramo učiniti, jest surađivati s milošću koja nas potiče, poziva.
Danas je ova napast posebno jaka, kad se čitavo društvo temelji na ideji o učinkovitosti. Djeca se smatraju teretom jer još ne proizvode ili ometaju roditelje da mogu raditi, da napreduju u profesiji, u karijeri. Starci se smatraju teretom društva, jer više ne proizvode, samo troše, a žive sve dulje i dulje.
Možemo prepoznati u sebi ovu krivu predodžbu o Bogu ako sebe smatramo nevrijednima, budući da ne radimo društveno korisni posao, da ne zarađujemo koliko drugi, ukratko, kad ne vrednujemo sebe po onom što jesmo, nego po onom što činimo. Osoba se nerijetko povlači u sebe, bavi se svojim tričarijama, zaboravljajući da je svaka ljubav služenje Bogu i ljudima, pa makar se to ne moglo vrednovati u novcu ili drugim ekonomskim kategorijama.

Kako se može ispraviti kriva predodžba o Bogu? Prvi se korak sastoji u tome da jednostavno primijetimo i prihvatimo da patimo od krive slike o Bogu, ispitujući svoje osjećaje i tjeskobe pred Bogom. Drugi se korak onda sastoji u postepenoj izgradnji pozitivne slike o njemu u našim meditacijama, molitvama, razmišljanjima. Navest ćemo opet četiri pozitivne slike o Bogu koje nam mogu poslužiti kao polazište.

1. Bog stvoritelj. Bog je stvorio svijet i svakog čovjeka, dakle i mene. Nisam slučajno na svijetu, Bog me je htio, ja sam utjelovljenje njegove osobne ljubavi prema meni. Ova misao može nam vratiti osjećaj vlastite vrijednosti.
Sveto Pismo Starog i Novog Zavjeta puno je prekrasnih primjera. Može nam poslužiti kao pomoćno sredstvo često razmatranje izvještaja o stvaranju (Post 1). No posebno prikladno polazište je 139. psalam: “Bože, proničeš me svega i poznaješ…Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna… Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio…Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim!”

2. Bog dobri pastir. Bog ne samo da me je stvorio, nego s ljubavlju prati svaki moj korak. Korisno je često se vratiti na psalam 23., trebali bismo ga znati napamet poput drugih osnovnih kršćanskih molitava kao što je Očenaš, Zdravomarijo, itd. “Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora… Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni…” U Evanđelju pak imamo predivan primjer o Isusu dobrom pastiru koji ostavlja 99 ovaca da bi pošao u potragu za izgubljenom (Lk 15,3 itd.).

3. Bog majčinske ljubavi. To je predodžba o Bogu dobrote i milosrđa. Majstorski primjer je prispodoba o izgubljenom sinu, gdje je glavni lik zapravo dobri otac koji prima natrag svog zalutalog sina bez ikakva uvjeta (Lk 15). Ta gesta je zapravo majčinska gesta.
Sv. Bernardin ima jednu prekrasnu molitvu koju preporučuje onima koji pomažu umirućima. Umirući naime često pada u malodušnost i očaj zbog svojih prošlih grijeha. Onda mu treba ponavljati ovu molitvu: “Gledaj Isusa na križu. Njegova glava je naklonjena da te spasi; njegova usta otvorena da te poljubi, njegove ruke raširene da te zagrli, njegovo srce probodeno da te sakrije, njegovo tijelo propeto da ti se daruje!” To je majčinski lik Krista raspetog.

4. Bog supatnik. To je predodžba o Bogu samilosti. Već Stari Zavjet govori o Bogu kao supatniku. Dobar je primjer opis u Izlasku: “Poslije mnogo vremena umre egipatski kralj. Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, i njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu. Bog je čuo njihovo zapomaganje i sjetio se svoga Saveza s Abrahamom Izakom i Jakovom. I pogleda Bog na Izraelce i zauze se za njih” (Izl 2,23). A u Evanđelju imamo primjer Isusove samilosti kod ozdravljenje gubavca: “Tada jedan gubavac dođe k njemu, baci se pred njim na koljena i zamoli: «Ako hoćeš, možeš me očistiti». Isus se sažali, pruži ruku, dotače ga se i reče mu: «Hoću! Očisti se!»” (Mk 1,41).

Važno je sustavno raditi na izgradnji ispravne, pozitivne predodžbe o Bogu. Važno je to prije svega zbog nas samih, zbog našeg duhovnog života. Bog nas je pozvao na ljubav, na velikodušno služenje, na život u punini. Sve je to nemoguće, ako ga se ropski bojimo, ako nemamo u njega povjerenje, ako mu se ne predajemo.
Ali je važno imati ispravnu predodžbu o Bogu i zbog toga, što nas je pozvao na svjedočenje o njemu prema drugima. Treba se zamisliti, nije li možda jedan od razloga za otuđenje mnogih od vjere, od crkve, odlaženje u sekte itd. naša negativna slika o Bogu kojega ljudi ne mogu ili ne žele prihvatiti?
Naš je život zapravo putovanje prema nebu u Božjem vlaku. Možda taj vlak katkad trese, katkad zastajkuje, ali je važno da smo unutra, inače ne idemo nikamo. Vlak nismo mi napravili, treba samo popeti se, ali ostalo mi moramo pribaviti: znati kamo želimo putovati, što ćemo ponijeti, što ćemo putem jesti, moramo nabaviti kartu. Što to znači u duhovnom životu, neka nam približi jedan mali primjer.

Brat Candido je putovao vlakom i u jednom momentu izvadio vozni red te ga počeo proučavati. Jedan dječak suputnik znatiželjno ga je promatrao. “Znaš li kakva je to knjiga i čemu služi?” – pitao ga je brat Candido. Kad je dječak odgovorio da ne zna, brat Candido mu je veselo pokazao vozni red i protumačio što znače svi ti brojevi, kako naći svoj smjer, kako čitati vrijeme polaska i dolaska.
Dječak je bio opčaran i uskoro je uspio pronaći svoj plan vožnje. Ostali putnici su sa smiješkom pratili razgovor između redovnika i dječaka. U jednom momentu, bez ikakva znaka da želi mijenjati temu, brat Candido upita dječaka: “A da li bi htio da ti pokažem kako se putuje u nebo?” Dječak, ali i svi ostali znatiželjno su pogledali brata.
A on je izvadio iz svoje velike torbe list s rasporedom sv. misa u crkvi pa je počeo tumačiti: “Ovo je vlak za nebo. Polazna stanica je svako mjesto na zemlji, gdje se upravo nalazimo. Vrijeme polaska: svaki moment. Vrijeme dolaska: to putnik ne zna unaprijed. Vozna karta: biti u stanju milosti. Kontrolor je ispit savjesti. A evo i tri korisna savjeta za vrijeme putovanja:

1) Imajte uvijek kod sebe torbu dobrih djela.
2) Ako bi se izgubila torba, možete je opet pronaći u ispovjedaonici.
3) Kola za osvježenje je crkva, a vaša hrana za vrijeme putovanja sv. pričest.”
Kad je svršio svoja tumačenja, brat Candido sa smiješkom predao dječaku dragocjeni vozni red koji je, možda, i ostale putnike potaknuo na dobre odluke.

Naš vlak prema nebu je Božji dlan. On nas je sam, po krštenju postavio u taj vlak. Ali sve ostalo mi moramo pribaviti: i dobra djela i ispit savjesti i duhovno osvježenje u molitvi i Euharistiji. A već nas unaprijed raduje pomisao da nas tamo na kraju našeg putovanja raširenih ruku čeka naš dobri Bog, koji je naš i otac i majka, i suputnik i supatnik!

Autor: Mihály Szentmártoni, S.J., Rim/Königsbrunn, Božić 1994.